STIH U SNIJEGU

Nestalno je vrijeme mili moj,
pusti ovu bjelinu nek proživi svoje vrijeme,
i ono se hrani nadanjem
kako će da traje.
Kao hiljadu ispisanih riječi
tebi...
rasutih po bijeloj hartiji
godinama skupljanih
za samo jedan trenutak
sreće.
Ova ljubav rođena iz znatiželje,
baš kad je snijeg prekrio sve
klijala je,nikla i procvjetala u jednom času
nade.
Kao sunce kad dodiruje dolinu
dodir tvoje ruke grijao je moje srce,
a sad čaroban susret proživljava vrijeme
u tišini starih uspomena,
izgubljenih u vremenu sretnih
ljubavi.

Daleko si,
negdje si daleko,
nemaš kartu za voz koji će da te vrati ,
u vrijeme gdje se ljubav u srcu i umu
ponovo rađa,
tamo si,
gdje se pogled i poljubac samo sanja
i žar vatre vraća na ono što srce već odavno zna
bilo jednom.
Ali srce,to nedokazno,tvrdoglavo srce
čudne puteve zna
i zato mili moj,
pusti bjelinu nek proživi svoje vrijeme,
u zimskom bjelom plaštu ja ostavih stih
za tebe.

Biha M.M.

 6. ruj 2013.

MOŽDA ZNAŠ

Zar moraš mudro ćutati o svemu
daj zaigraj na rubu svemira
udjeni ludosti u oči da ih se mogu sjećati 
kad jednom ne budu noći ovako vedre
kad budem glavu na jastuk spuštala
tamo gdje je jednom nebo zaigralo ples za tebe i mene
a vjetar južni donosio miris jasmina i ruzmarina.

Daj utopi vrisak na mojim grudima
i na mojim usnama trag sedefni ostavi
jer moje su ruke vezenim vezom vezene
samo za tvoje uzdahe
a srce danas više nego ikad zna
da ceste od jučer sutra neće biti iste.

Možda znaš...da sam na putu ka tebi
kamenje u zvijezde pretvarala
i da sam slučajno na raskrižju vremena
uvele ruže rukom oživjela
ubrzala korake u nadi da na kraju ceste postoji
odmor u tvojim rukama.

Zato daj... krajolik je danas sumoran
udovolji mojim hirovima,uzmi malo moga ludila
rukama svojim iscrtaj sve obrise i srca strast
a glasom svojim oboji sve u spektru zalaska sunca.

Uzmi malo moga bunila i u čar pretvori
povedi me kroz vrijeme što svojim sumrakom donosi
mjesec nad ovom avgustovskom noći
gdje se prah u sjaj pretvara.

Možda znaš...tu sam samo da te volim.

A NEKAD SMO BILI ,,PRKOSNI OD SNA"

Moj ti
decembarska jutra mirišu na bol srušenih svjetova
odrpana utočišta prošlosti 
zapljuskuju svojom nemoći izgladnjele želje
Popločane ulice
tamo gdje smo odrasli
odjekuju prazninom
U sumnjivim predgrađima tišine vuku se umorni
nema napretka
nema bunta
nema nas
Krv u mojim venama vrišti bijes
jer naše su ulice pokopane zajedno sa onima
koji su otišli da se nikad ne vrate
Ponos naslijeđa ruše udarci
onih što svojim zmijskim rukama
obgrliše lica naših ulica
Buntovna predgrađa zaspaše
u blatu sudbinu ispisaše
a vjetar tužaljku rasnosi
po bregovima nekad ,,prkosnim od sna".

KAD TI SE ČINI

,,Kad ti se čini da izlaza nema-stvori ga i dopusti da se krug nastavi."

Neka vjetar otpuhne sva zrnca sumnje 
u potrazi za izgubljenim smislom.

Cilj,smisao i želja...
Možda su zakopani i skriveni negdje duboko u tvome biću.
Ali...ostavljaju trag!
Dozovi sjećanja na vedrije dane
i pusti neka te ponesu istoj žudnji koja je nekada davno gorila u tebi.
Rastjeraj magle,razigraj leptire koje vidiš kada sklopiš oči
i ako se u toj ljepoti rastočiš,
vrijeme je da zadovoljiš tajnu želje.

Ne remeti san,pokreni se i idi...
odredište nikad neće doći samo do tebe.

DANAS SAM TIŠINA

Zar vrijeme lijek za zaborav nije
tek slutnjom mogu da te vratim
Dao si mi svjetlo
a ja cijedila je kap po kap
u oku,u osmijehu,u dahu
što ide u srce iz tvojega srca.

I bila sam nježan sklad pjesme u noći
bajka u vrijeme kad bajke još postoje
pokrivena zagrljajem svjetlosti tvoje
bila sam sve boje života
i osmijeh sreće.

Danas sam hrabrost
miris cvijeta sa divljih pustopoljina
zraka sunca koja reži kroz oblake
danas sam stijena i pustinja
koja ustaje i vraća se letu bez krila
a let koji reže oluju cilja pravo u srce.

Danas sam tišina
glas duše koja čežnju u zaboravu krije.

Biha M.M.

U DNU MOG SRCA

Moja si najljepša pjesma,
moj trag
u noćima kad se otvore kapije srca
a ono odjednom postane smjelo
i pjeva
i pjeva
okićeno bezazlenošću
obojeno dragošću
pa u bjeloj haljini prošetam
veselom stranom ulice
gorda
ponosita
na ovaj osmijeh
koji mi ti
svojim postojanjem
tako vješto ucrtaš na lice
i stisnem te u srcu
od dragosti i miline..
Čuvam te u dnu srca
kao porok
kao amajliju
kao pogled na svijetlu stranu
kao zagrljaj koji samo meni pripada
kao uzdah iza koga se krije
čarolija začaranog svijeta
u kojem smo mi
dvije vesele ptice
stvorene za radost.

Biha M.M.

SPOZNAJA

Pođi od spoznaje daha
udahni zrak hladan i oštar
zasićen mirisom nakupljene mahovine

U grudima magičan osjećaj
najavljuje kolanje krvi u venama

...u tebi život zri...

Jednan dah
pomjerit će vrijeme,pomjerit će tebe
u trenutku
bez putokaza i pravca

Jedan dah
i u tebi se budi

spoznaja rađanja i umiranja.

Biha M.M.

SVE ODLAZI

Ne zaboravi
svaka zakletva je samo prevara
za kojim osjećajno srce žudi
pa ga jednom izgubi

Nema proljeća
niti cvijeća
da se sretno ne rodi
a da ga vrijeme ne umori
pa se razboli

Nema sreće
a da se s tugom ne sreće
niti izvora da uzvodno poteče
a da ne presuši

Nema radosti sastanka
a da ga rastanak
ne rastuži
niti suze
da je vrijeme ne osuši

Upij poglede
uberi osmijehe
u naramak uprti radosti
i
nauči
pustiti da ode
ono što mora odlaziti.

PRODAVANJE ,,MAGLE"

Sastavljam rečenice
od nejasnih misli
pokušavam
razumjeti ljude
Zbunjena sam
smisao mi izmiče

(Rođena sam
da budem zbunjena)

Oslobodit ću se tenzije
počinjem
izvrtati smisao

Bit ću slobodna
gledati zlatnu prašinu
kako pada na moju dušu

I ponekad samo
kad mi je dosadno
prodavat ću,,maglu"
praveći rečenice

Sada riječi
izgovaram
samo pantomimom.

KIŠNA NOĆ

Iznemoglo cvijeće ne miriše više 
u mjesecu punom kiše.

Kapi dobuju od okna,dolaze na valove,
ljuljam se kao dijete umorno od igre,
sve me više tišina opija 
dok dan polako nestaje.

Polako klizi po koži noć,
s prstima bez sjena i zvijezda,
i drevnog odsjaja zlatnog mjeseca.

Bunovna al još uvijek prisutna
zavirujem u duboke tamne dubine vremena,
sve dok ne uronim
u svijet bez granica i ograničenja
plutajući u posjedu dimenzija.

Sve je mirno večeras ... čak i zrak zadržava dah.

Noć me opija
noć u čijim rukama ostajem zarobljena
u čudnom plesu misli i kiša...

SUSRET

Ponovan susret 
zaustavlja 
vrijeme i riječi
stid i jeza 
prožima
kožu
od
prstiju
do usana
pogled
oči u oči
i odjednom
stida nestaje
dobrovoljno
počinje
igra
lovca
i plijena...
... i možda,
možda večeras zamjenimo uloge.

TO SAM JA

Ne znam da li je težak san ili strah
kad komade duše otkidam
Postoji bojaznost koja se ne primjeti
jer je prolazna
trepće u izgubljenosti dana i ne ostavlja trag
Protjerana iz sebe,na margini razuma
razbijam atome sna da dokažem sebi
kako se ruše zidovi banalnosti.
(Poput pijavice krv samoj sebi ispijam)
Pitam se može li moje Ja
koje oklijeva izmjeniti svijest
i preći prag sadašnjosti
hoće li iskra svjetlosti što je vidim
i sjećanja na modra jutra
dok bježeći u noć
odvesti me smiraju duše
Mogu li Ja,malo nemirno biće
u trenu nepotkupljivom
s otkrivenom istinom
zakopanom duboko,duboko
otkriti dugu
preskačući ponore maštanja

Hoću li imati snage
zapljusnuti,udariti,slomiti
zaleđene bregove
i ostati bez daha onog dana kada vrijeme na trenutak stane
da odmori da predahne
i sve moje nedaće budu lakše od leptirovih krila
I reći sebi
znam svoju cijenu...

Da to sam ja
nježnost koja čašu preliva,
ona koja izlaske sunca nosi u očima
i dašak egzotičnih vjetrova
Iza mojih trepavica magija se sakriva
Da,ja sam ta
ruka koja miluje,ja sam utjeha
topao osjećaj doma
svaka misao je moja trešnja
svaka riječ čarolija
moj ukus je ukus sunca i mjeseca
ona koja neporažena ide stazom vjetra

Da to sam ja,
čudotvorna u svojoj uzvišenosti i uniženosti.

MA DAJ,NIKUD NE IDI...

Zaglavljen si u kutovima srca
poput slatkoće
i namjerno zaboravljam da te pustim.
Zovem te tajnom
koja se ne da naglas izgovoriti
mirisom duše koja donosi sjaj u moje oči.
Mirisom mudrosti razlio si se sav po meni
pa ne mogu da te pustim
Kada ti uzdah prevari noć
bezbrižno snove obgrli željom
i spavaj sa mojim imenom na usnama.
Sa dlanova poklonit ću ti
šarene leptire da se poigraju u tvojoj kosi
i nacrtati sunce na grudima da ti sja
ako te ikad tama uzme u zagrljaj
Ma daj,
nikud ne idi
život je ovdje iza pozornice
gdje unaprijed znaš šta ti želim reći
gdje spavaju sve naše slabosti
gdje jedino sav haos svijeta
znamo u smisao pretvoriti.

JESEN U MENI

Skupljam mrvice topline
i kapljice sjete u vlažnom sjaju rumenkaste večeri
Jesen je u meni zamaglila prozore
a vani je mrak

Koraci ljudske neminovnosti tupo odzvanjaju kroz noć
dok pješčani sat prosijava protok vremena
Kapi kiše kvase snove i cvijeće
ostavljajući sjetan trag

Samo sam trun nepoznat vlati trave
stablo uklopljenog krajolika

Jesen je u meni
zvuk vremena za užitak i razumijevanje tišine
mudra providnost kada listaš požutjele godine
puneći pukotine preostalim tragovima snova

Jesen je meni
i sve što mogu reći još ne zatvaram krug,
želje u predvorju čekanja umorno odmahuju,požuruju me;
Umorile se od čekanja više. 

TU SAM

Iza tuge stojim
Iza osmijeha stojim
tu sam tijelom
tu sam dušom
kraj tebe

i

ne vjeruj onima koji kažu
mome srcu je do namjere
ja nemam lice
jedno za druge
jedno za sebe

Sve mi je na dlanu
i kad riječi
prevrtljive u sebičnosti svojoj
šunjaju se oko mene
ja okrećem glavu
tebi
tražeći mir

Kod dobrih misli
važna je magija tišine
i pogled čist i blag

Ne čeznem za slavom
u bezdanu izgubljenih duša.

BIO SI TU

Ne mjerim više 
korake kilometrima
sve više stojim u mjestu
rijeka bez toka
splav što pluta

U srcu duboka tišina
ritam tup
protok koji oplakuje
za pažnjom svemira

Svaka želja žedni

Šta je to u meni
oholost
se smjestila u sredinu
kao kamen spoticanja
na putu bez pravca

Nešto mi šapuće
,, vrati se sebi"

Korak po korak
polako ispravljam put
okrećem se
naziru li se negdje tragovi vrlina

Od burnih misli
od previranja srca
ne vidjeh
tek osjetih
bio si tamo
držeći me za ruku.

O SRCE MOJE

Sve mi govori
o srce moje puno nemira
oslobodi se svih okova
učini me slobodnom
i u bezdanu i u visini

Okiti me perom istine
pa slobodno hodi putem svojim
ne obaziri se
i cvjetaj
cvjetaj u ružu iz ničega
oslonjena na riječ čistu
utisnutu u besmrtnost trenutka.

Svijet je nesiguran,
sve je igra razuma i ludila
i ne pitaj kako li je onima
koji žive sa istinom a laž izgovaraju
ne obaziri se na one koji se u svjetlost kunu
a tamom hodali nisu...

Biha M.M.

RADOST U TRENU

U spoznaji svoga ja
i nedorečenosti
u potrazi za dodirom prosvjetljene sreće
sa okrajcima nadanja
osjetih
još uvijek živi ostrašćenost
potraga za rajskim predjelima
gdje još uvijek mogu pronaći
radost u trenu

Dok mjesec ljubav sa barkama vodi
ja poželjeh
zagrebati površinu smisla
pozlaćeni sjaj nebeske čari
ostaviti trag
po pješčanim dinama postojanja
slobodna od straha prolaznosti
zatalasati vrijeme
i zaustaviti ga u jednom sada
u jednom rajskom prostranstvu duše...

Biha M.M.

TI SI ONO O ČEMU ŠUTIŠ

Ti si ono o čemu šutiš,
nalik si onom što od drugih kriješ

I ne reci nikom kad krik prolomi noć i zaledi hod,
ne reci ni tad kad se duša radošću smije

Za čuti istinsku riječ
duša mora biti krijeposno čista

Kažem ti,šuti
Ne čuj gromke glasove onih što kažu;
reci

Za veličinu ti ne treba svijet gdje se strada od riječi
što kao slad te opije,pa te ubije

Ne reci,
Nalik si onome o čemu šutiš
i zrnu smisla što u tajnu sviješ.

KAD ZAMIRIŠU LIPE

Čuješ li još ponekad
jeku jednog zaleđenog vremena
Na keju
još uvijek dvije sijenke
zagrljene šapuću
Pokrile ih grane procvale lipe,
a miris...
a miris...eh...

Ništa ne ubija miris tek procvalih godina,
raspjevanu ljubav punu stida
cvijet lipe kad padne podno nevinih briga
i usne što su ljubile ludilo neizrečeno
u tebi
i u meni
i oganj užegle krvi koja bije i bije
tad srcima ni nebo daleko bilo nije...

Nestali smo mi
u godinama zrelosti
ljubeći neke druge usne,oči i grudi
nestali u godinama traženja smisla
nikad više svoji,nikada ni tuđi...

A na keju
pod starom lipom
još uvijek dvije sijenke
zagrljene šapuću,
a miris...
a miris...eh...

JOŠ UVIJEK TE U OČIMA IMAM

Još u zjenicama te čuvam
i međunebesku igru jave i sna
lutanja po iluzornim padinama snova

Traješ u sjeni budućih dana
moćniji od svih
Odustajem da tražim svjetlost izvan njih

Još uvijek te srećem u snenim jutrima,
po rosnim livadama našeg djetinjstva
izgubljenog i snenog u mojim pjesmama

U trenucima zanosa
gdje duša duši tek slutnjom kazuje
sve neizgovorene riječi
i sjaj oka čežnjom okovan
koji se ne umije naglas izreći

Tamo gdje još uvijek Ljubav
na tvojim usnama šapuće
I tvoje ruke
miluju kose moje bujne
dok sanjam

Ne budi me,
pusti da te sjećanjem dozivam
Ne budi me
još uvjek te u očima imam.

IDI DALJE

Biraš li put
Ideš li dalje
Ili ostaješ zaglavljen
negdje između prošlosti i sadašnjosti

Varljiv je um
Ne zavaravaj srce da je tako najbolje
Kad tad na isto mjesto stići će oboje
jedno sa krivnjom
drugo sa kajanjem

Idi dalje
Ostajanje je vir koji guta kukavice

Zaboravi
Što više pamtiš sve više ostaješ

Oprosti
Ako oprostiš opet možeš dohvatiti snove

Odgurni ruku koja te nazad vuče
Biraj put
Idi dalje

OSJEĆAŠ LI...

Osjećaš li ti želju
za cvijećem nekog drugog svijeta
osjećaš li toplinu
nekih dalekih planeta
osjećaš li treptaj u oku
kad vidiš preletjelu pticu
osjećaš li nemir
kad izađeš na pustu ulicu
na kojoj uzalud tražiš neka draga lica
što se uporno gube i nestaju
pod teretom života,
nijemi,namršteni,prazani,izgubljeni..

Kažu da su moje riječi sumorne i teške,
Neka,
nek ostave tišinu svoju samo za sebe
Eho njihove tišine prejako udara u mene
ja ću prečicu do pakla preći sa riječima
samo meni znanim..
Neka,
ne bojim se,
nek svoju prazninu ostave za sebe,
jer moje su misli uvjek korak ispred mene
i ne treba mi ništa od njih da bih pronašla dušu svoju

Osjećaš li ti ikada da je ljubav,
ljubav prema svemu oko tebe
jedini ti prijatelj u samoći,
osjećaš li kako gubiš nadu
da će sumorno proljeće ikad proći

I sve što ti ostaje je
da osjetiš želju
za cvjetom nekog drugog svijeta
osjetiš toplinu dalekih planeta
osjetiš treptaj u oku
kad vidiš preletjelu pticu..

Tad jedino srce zatreperi čežnjom
i progovori glasom ljubavi tvoje.

Biha M.M.

PREDUGO ŠUTIM O RUŽNIM STVARIMA

Predugo šutim o ružnim stvarima
ostajem odana strpljenju da bih postala odvažnija
A sve dublje tonem u šutnju,živaca mi ponestaje
i smješkam se čela orošena znojem
Apsurd je da istinu prekrivam
ljubaznim dijalogom
koji drugu stranu ravnodušnu ostavlja
Blefiram očima i licem,
pravim se nevješta da ne vidim podsmijeh
Nije mi mnogo stalo
pristajem na razmjenu podlosti
epskih razmjera
bez obzira na ishod
pružam priliku da pokušaju
pregazit me monologom
Ja sam ja,
oči širom držim otvorene
i uzvišen pogled na svetinji nasleđa
hrani me snagom
kad u noći nesanice
koračam tragovima onih
gdje je pustoš ostala
i ostavila miris gorčine i bola
i ne pronađenih kostura
po rodnim poljima
gdje još odjekuju krici vukova
žednih mirisa zauvjek opustjelih ulica,
gdje samo starci još sanjaju kako im dolaze sinove i kćeri
rasute negdje
gdje je valjda precizno i tačno određeno vrijeme,
čast i poštenje...i oprost možda

a znakovi i staze djetinjstva
ostaju daleko od ničega
kao i pravda koja spava dubokim snom
dok vuci krvavih zubi arlauču,gazeći preko leševa
kunući se i nebom i zemljom
u ispravan svoj put....

OSTAO SI SAMO TI

Ostale su samo riječi.
I mrtva slova u tamnici snova
A rekla sam ti
čovjek voli samo jednom,
sa potpunom čežnjom
kao što se i samo jednom rađa

Rekla sam ti
da čovjek živi samo dok voli
pa makar bio i kamen goli
zaglavljen u vremenu
gdje vjetrovi šibaju
ostavljen na granici iščekivanja
ljubljenog...

Rekla sam ti mnogo toga,
da bih se umilila tebi
što sam mogla prešutjeti
u sklopljenim rukama ostaviti
za neka bolja vremena,
a prešutih mnoge riječi
što sam trebala reći
ispuniti prazninu srca...

i sad u ovoj golotinji duše
ostaješ samo ti
tako dalek i nestvaran
uramljena slika sjećanja,
žudnja na granici čekanja
gdje mi te ni snovi
ne daju dohvatiti...

Biha M.M.

POKUŠAJ

Pokušavam spojiti svoje ja
u ovoj zbrci i metežu
kao da sam upala u utrobu vremena
punu nemira
a ni jednom nemiru
ne znam imena..

Pokušavam riječima
preskočiti ponore što ljude razdvaja
al vremena su sumorna i lica ljudi umorna
uplašena i od vlastitih sijena...

Batrgam se ko mahnita
u traženju odgovora
je li prošlost il budućnost obmana
il ja hodam po ivici ponora
tražeći u ljudima
bešumni mir i dašak spokoja
da proljeće bude svaki dan
i da ljubav bude božiji dar
svim ljudima dostupna...

Ja više ne vidim smisla
ponestaje mi boje i zvuka
i da pišem umorila se ruka
jer i krcate smislom riječi
zgusnule se u obliku neskladnosti,
u obliku ne prihvaćenosti
u glavama mnogih izgubljenih
pod teretom i besmislom života
u kojem čovjek
budan nije i hiljadu tajni
krije
bojeći se i vlastitog ja
da ga ne oda.
 

Biha M.M.

PROBUĐENO JUTRO

Osjećam otkucaje sreće u ovom danu
kad je gle čuda;
sunce probudilo jutro,
sunce što sjenke sreće provlači kroz mene
i vraća mi dane bezbrižnosti i nevinosti.

Misli su moje bez početka i kraja
osjećam kako se ponovo bude želje
tog nestvarnog svijeta,svijeta
u kojem list može probuditi vijetar,
 talasi probuditi rijeku,
a ti osjećaš tišinu kako te miluje
poput ruke dragog..

I sjećam se naših noći,naših malih nada
koje su nam se činile velike kao svemir
a sada te male nade pretvaram
u jednu veliku želju,
uspavljujem nemir.

Ja sanjam tu želju svaku noć.

Zato svaki ovaj redak znači
kao da sam kraj tebe,
da te njime dotičem.
Jer sve što sad imam,
imam da te volim
ruke koje tvoje traže,
glas bez glasa što te zove.
Ja te tako želim ovog jutra
i znam nekim čudom ovo jutro
ja ću probuditi te.

Sunce je u meni probudilo jutro
a ja ću probuditi dalekog tebe.
Osmijeh na mom licu
sakrio je pticu koja briše strahove
i svakog časa tebi će da poleti
da ti kaže;ja još uvijek volim samo tebe.

OTPADNIK

1.
Ti bi da budeš otpadnik,
i da svi zbog tebe pjene kao hijene
ali ne..
otpadnik je pitanje sudbine,
a tvoja nije i ne pitaš se ništa,
proći će sve ,sve će da mine
i dok se otimaš i u sebi boriš
u tebi sve vrišti i moli
ostani ono što jesi,
ostani ono što jesi,
ostani gdje jesi,
ostani gdje jesi

Niko si i ništa,mrvica mala
tek na tren zastala
u kaljuzi da zametne trag
želeći postati vrag
po svemu vatru da bljuje
po svima da pljuje
ali nisi ti od te fele iako ljudi vele
gledaj čudaka,za njega je ludnica i mrak
Od njega su svi digli ruke
dosta im je muke
za njega ne postoji spas,
živi k'o pas
živi k'o pas.

2.EPILOG
Rijeka beskorisnih riječi
pokrenuta u trenu
kad se već ogrneš tišinom
Ni jedna od njih ne može ispuniti prazninu
dok šetaš satima izgubljen i sam kroz tminu
Ogrtač samoće stišće gladno tijelo
željno bar jednog nježnog dodira
Srce se grči za pravom riječi,
stiskom ruke,a nema nikog da ti da.
Bol života ostavlja neizbrisivi trag na licu i duši
tužna groteska
međ' šarenilom veselih osmijeha.
Odpadnik od ljudi,
otuđenik od svih
ispija zadnju čašu žuči
umornim korakom odlazi u noć
napušten i sam..

NEMA MJESTA ZA SNOVE

Teško je čekanje u polumraku prostorije,
uronjena u misli
u tišinu
u oblike
Pogled kroz prozor ne obećava,
kiša će....

Vremena su teška za čekanje
bilo čega
pogotovu boljih dana
Nisam ona ista od jučer,
od jučer je prošlo već stotine godina
a ja sam čekala susret da uronim u ljude
da ih priglim,
da me prigrle
Zalud,
blizina nas otuđuje

Od mene se odlama najbolje doba
dok čekam da se uklopim u istinski život
Ne postoje više najbolje doba godine
kada procvateš,
ulice su postale sastajališta tuge

Čovječanstvo ide k vragu
i ja sa njim
nema mjesta za snove
stvarnost je odavno pozvala na buđenje

Kuda ide ovaj svijet,
pitam se
može li se još na nekom meridijanu svijeta
hodati po rubu duge
a da se ne strovališ u ambis vlastite duše

SLUTIM

Osjećam kako će skoro zora obnažiti noć
i prekriti tvoje lice oblacima sjete
Tvoj pogled izgubljen međ' granama kestena,
traži djevičanske grudi,traži da sramno utopi oči
u bjelini bedara i zamišljaš kako se talasaju
u rukama tvojim,požudno i neprežaljeno
jer nestati neće sve dok sjećanja te bude.
Slutim zatočeništvo tvoje
hladna soba,čaša vina,dim cigarete
prazan krevet,bjelina posteljine
rasuta uginulom noći,
spomenik jednoj neiživljenoj ljubavi
zagrljaj nedorečene čežnje u grlu te guši
jer ljubav tvoja tamničar je tvoj
od kojeg pobjeći ne možeš nigdje i nikada
iako se nadaš sa buđenjem dana
nestat će utvare koje remete ti san u hramu čekanja.

Ti nikad nisi rekao da me voliš,
ti nikad nisi rekao da na usnama tvojim zavjet stoji,
ti nikad nisi rekao da tebi pripadam
i da sve strasti,radosti i tuge
iz izvora moga tijela,moje duše ispijaš
a pio si bez stida,bez srama uzimao si,
pio si halapljivo i požudno
kao osuđenik na smrt ne želeći pomilovanje
Slatka ti je bila smrt na mojim grudima,
slatko ti je bilo umrijeti dok sam ti ime šaputala
a kroz prozor zora rudi i miriše na raj.

Slutim čekaš me,nijemo zoveš me,
a osjećam noge su mi teške,olovne
kako otkinut se od sebe i obreti se na grudima tvojim,
dok u meni zakletva odzvanja,nikad tvoja više,nikad tvoja više....

Dovraga sve,volim te...

MAGIJA

Trebam osjećaje
i riječi mudro izabrane
kao rosno cvijeće
u buket skupljene
meni na dar.

Trebam snove
da nastane stabla
mojih misli
dok posmatram zvijezde
i slušam žubor slatkih riječi.

Magiju što gori,
i priziva osjećaje
i daje joj nove boje.

Roditi se i drhtati
na raskrižjima tijela i riječi...

Svoj mili pogled pun ljubavi
usmjeri ka meni i nasmješi se
da i meni osmijeh izmamiš,

 a onda me privuci sebi
i poljubi me....
Ostanimo tako vezani poljupcem
dugo sretni...

Obmotajmo ruke jedno oko drugog
i polako tonimo u san
sretnih ljubavnika....

Biha M.M

USUD

Mnogi su snovi nasukani
i spavaju u suhom pjesku rutine
Ne zapljuskuju ih vali svježine

I ne boli me što miruju
Boli me što ni od kud
ne osjetim dašak sa pučine

Nije do mene
Neka jedra pocijepa
usud sudbine

ŽIVOTE

Sjedim među poraženim.

Sjećanja na nekadašnje pobjede
Poput mača sad mi bodu srce.

Imam li prava potonuti?

Lijepe su zvijezde padalice
kada u noći potonuća
na nebu ostavljaju Trag.

Život je kurva,
kupuje te jeftinim trikovima,
ali je kurvanjski odbiti ih.

Znatiželjan um baca zadnju kartu.
Vraća pogled djetinjstva
na daleke predjele sreće.

Kupuje me pjesmom.
A pusta duša proždire je sve većom glađu.
Srce se puni milinom.

O čežnjo?
Prekrij moje staze krilima ptica.

O živote?
Ispuni me nadom
i molim te ostani u meni.

Živote,
pusti da te prigrlim,
tebe i mračnog
 i divnog.

STATISTIKA

Bosna danas
Napisana još jedna stranica istorije
koja neće uči u udžbenike

Sredinom rijeke
ucrtana nevidljiva granica
između dvije države u jednoj državi

Mjesto zbivanja
druga obala
Otac i sin sakupljaju željezo
da prežive dan

Prije nekih dvadesetak godina
postavljena bomba
napokon izvršava svoju dužnost

Krajnji ishod
opasan neprijatelj usmrćen
Desetogodišnji dječak
ulazi u statistiku civilnih žrtava rata

Majčin bol
ne ulazi ni u jednu statistiku
Njen vapaj zapamtit će samo
zidovi siromašne sobe.