PREDUGO ŠUTIM O RUŽNIM STVARIMA

Predugo šutim o ružnim stvarima
ostajem odana strpljenju da bih postala odvažnija
A sve dublje tonem u šutnju,živaca mi ponestaje
i smješkam se čela orošena znojem
Apsurd je da istinu prekrivam
ljubaznim dijalogom
koji drugu stranu ravnodušnu ostavlja
Blefiram očima i licem,
pravim se nevješta da ne vidim podsmijeh
Nije mi mnogo stalo
pristajem na razmjenu podlosti
epskih razmjera
bez obzira na ishod
pružam priliku da pokušaju
pregazit me monologom
Ja sam ja,
oči širom držim otvorene
i uzvišen pogled na svetinji nasleđa
hrani me snagom
kad u noći nesanice
koračam tragovima onih
gdje je pustoš ostala
i ostavila miris gorčine i bola
i ne pronađenih kostura
po rodnim poljima
gdje još odjekuju krici vukova
žednih mirisa zauvjek opustjelih ulica,
gdje samo starci još sanjaju kako im dolaze sinove i kćeri
rasute negdje
gdje je valjda precizno i tačno određeno vrijeme,
čast i poštenje...i oprost možda

a znakovi i staze djetinjstva
ostaju daleko od ničega
kao i pravda koja spava dubokim snom
dok vuci krvavih zubi arlauču,gazeći preko leševa
kunući se i nebom i zemljom
u ispravan svoj put....