KIŠNA NOĆ

Iznemoglo cvijeće ne miriše više 
u mjesecu punom kiše.

Kapi dobuju od okna,dolaze na valove,
ljuljam se kao dijete umorno od igre,
sve me više tišina opija 
dok dan polako nestaje.

Polako klizi po koži noć,
s prstima bez sjena i zvijezda,
i drevnog odsjaja zlatnog mjeseca.

Bunovna al još uvijek prisutna
zavirujem u duboke tamne dubine vremena,
sve dok ne uronim
u svijet bez granica i ograničenja
plutajući u posjedu dimenzija.

Sve je mirno večeras ... čak i zrak zadržava dah.

Noć me opija
noć u čijim rukama ostajem zarobljena
u čudnom plesu misli i kiša...