KAD ZAMIRIŠU LIPE

Čuješ li još ponekad
jeku jednog zaleđenog vremena
Na keju
još uvijek dvije sijenke
zagrljene šapuću
Pokrile ih grane procvale lipe,
a miris...
a miris...eh...

Ništa ne ubija miris tek procvalih godina,
raspjevanu ljubav punu stida
cvijet lipe kad padne podno nevinih briga
i usne što su ljubile ludilo neizrečeno
u tebi
i u meni
i oganj užegle krvi koja bije i bije
tad srcima ni nebo daleko bilo nije...

Nestali smo mi
u godinama zrelosti
ljubeći neke druge usne,oči i grudi
nestali u godinama traženja smisla
nikad više svoji,nikada ni tuđi...

A na keju
pod starom lipom
još uvijek dvije sijenke
zagrljene šapuću,
a miris...
a miris...eh...