Naše misli smo mi sami,u njima je sve ono što zaista jesmo.Onog trenutka kad nešto napišemo nO meni

ponedjeljak, 28. studenoga 2016.

Moj ti-20 (pjesma o Mensuru Ćatiću)

Moj ti,
jutros sam golim rukama čupala memlu iz zidova
širom otvorila prozore
da na trenutak sunce me kupi
i na lijevoj strani osjetim tračak nade.
Cijelu noć su crne vrane na potoku graktale,,Svakidašnju jadikovku"
Znam,nasmijat ćeš se mojoj naivnosti i reći ćeš-
Ne čitaj više Ujevića,depresivno djeluje na tebe.

A znaš li ti bolan
da Balkanske vučice zagrizu vlastitu ranu
da jednu bol drugom zaliječe!?

Jutros sam krišom čitala Mensura Ćatića
kaže hoće da oslobodi svoje pjesme.
Nisam imala hrabrosti lično mu reći -to je kukavički od tebe.
Hej,zar možeš odbaciti ono što te od trenutka začeća uvuče u sebe.
I magle.
Žestoke oluje.
.Natečene rijeke.
Potragu za prepoznavanjem sebe.
I ljubav kad se ,,pelcuju" pjesnikinje.
Zov pjesme uz božanski krik Here.

,,Zarez u drvetu" prepozah u trenu
,(igru rastanka)" uklesah u ,,Lim za pile"
Zehra će sigurno plakati jer njene riječi neće imati više kome potrčati.
Đavo ga odnio,
a taman sam htjela Ujevića zamjeniti s njime.


15 septembar 2016 god.

Nema komentara:

Objavi komentar