kad sam bježeći od sebe,
našla tebe ranjivog,samotnog i otuđenog.
Bilo je nečeg posebnog,
kao razliven trag modrog mastila živopisno zapaljiv
bubnjao u mojim sljepoočnicama.
Pričala sam ti tad
kako sam jednom htjela spoznati ljudske duše
usađene i škrte,sklupčane međ' sjenom gorčine i tuge
ozlijeđeni i povrijeđeni gostili me isključivosti,
sumračje sebe upijali u moje pore
a ja i dalje mirisala na modra predvečerja i jug
daleka im i tuđa.
Nisam sebe kitila zlatnim vrlinama,
buntovna i griješna zalud crtala
teturavi i sablasni odraz privida
da bi im bila bliža.
Između sjećanja i zaborava prašina lice posipa.
Sad pokušavam zaboraviti
tad data mi obećanja.
Ponekad zatitra suza koja se kida nad usnulim julom,
ali avgust će me opeći,osladiti,ostrastiti -Znam,
jer plete omče sjaj.
Moj ti....
Osjetljiva,ali i dosjetljiva sam ti ja
naći ću izgovore
za sva čekanja na pogrešnim adresama,
olujnih noći i kajanja,probranih riječi i spoticanja
vrijeme koje sam davala sterajući pod tuđe opaske moje nebo prepuno znakova
da bi ušli čistiji u uramljenu pjesmu pisanu mojim nevještim rukama.
Bahatost trga beskraj mogućnosti,
a mogla sam prekrojiti dane i noći,
zapisati u hartiju vremena,
puteve prikloniti duši,
pobjeći od spodoba u sopstvenu pjesmu bez boli-
Mogla sam...
Nema komentara:
Objavi komentar