OPROŠTAJ

Ja govorim ove noći
sama i u tišini
naslonjena na prozor,
riječi koje me guše
i za koje se hvatam
kao za slamku spasa.
Riječi koje niko ne shvata
osim možda tebe
što kao i ja čekaš
oproštaj
U gluhoj tišini čekaš
glas koji donosi
spas od od ove smutnje...

Teško je voditi bitke,
kojima imena ne znaš.
Teško je lutati,
zbunjen,
sjenama blijedim
i tražiti oprost za grijehe,
a i njima imena ne znaš.
I nema više,
opraštam,oprosti,izvini,
odškrini prozor u beskraj se vini,
jer šta je oprost,šta je san,
ako ne sanjamo bar jedan dan.
I ne treba nam nista,
doli nas samih,
koji nosimo srecu i tugu,
u beskraj dubina,visina,tamnih i sjajnih
i smisao svega naćemo tamo
u dubinama duša naših
i reći
imalo je bar malo smisla.
A oprost ce doci,tamo u nekoj
što nas čeka noći,
a koja će svakako doći...

Biha M.M.