NEGDJE TAMO

Tišina boli jako,
jače od svake živuće rane
rovari dušu više od hiljadu riječi
gorkih i teških izgovorene na glas
a jeka im odjekuje dolinom tvojih
neprespavanih noći
dolinom tvojih pustih želja
tražeći svjetlost na kraju tunela..

Tražiš smisao proklete tišine
i te boli koja ranjava
svaku tvoju poru postojanja
Ima li smisla?
Ima li smisla što svjetlost vidim
tamo negdje daleko
pogled pružam van svog vidokruga
i ono me zove i maše mi
kao da mu oduvijek pripadam

Ima li smisla i ovo ludo srce
što traži da se pomakne sa ovog tla
a noge su mi prikovane,olovne i teške
za ovo tlo,čvrsto me drži
neda mi od sebe...
Ima li smisla ako upregnem svu snagu
i pomjerim se,
da se presadim na neko drugo tlo?

Hoću li moći?
Hoću li moći jedan dio ovog
prvobitnog tla ponijeti sa sobom
i srasti ga negdje tamo...
Hoću li moći osloboditi se potpuno onog
što sam nekad bila,
hoću li moći dozvoliti
da mi oduzmu ono što je bilo dobro u tome.?
Prokleta tišina i pitanja
ubiše me,a odgovora nema!

Biha M.M.