OSJEĆAŠ LI...

Osjećaš li ti želju
za cvijećem nekog drugog svijeta
osjećaš li toplinu
nekih dalekih planeta
osjećaš li treptaj u oku
kad vidiš preletjelu pticu
osjećaš li nemir
kad izađeš na pustu ulicu
na kojoj uzalud tražiš neka draga lica
što se uporno gube i nestaju
pod teretom života,
nijemi,namršteni,prazani,izgubljeni..

Kažu da su moje riječi sumorne i teške,
Neka,
nek ostave tišinu svoju samo za sebe
Eho njihove tišine prejako udara u mene
ja ću prečicu do pakla preći sa riječima
samo meni znanim..
Neka,
ne bojim se,
nek svoju prazninu ostave za sebe,
jer moje su misli uvjek korak ispred mene
i ne treba mi ništa od njih da bih pronašla dušu svoju

Osjećaš li ti ikada da je ljubav,
ljubav prema svemu oko tebe
jedini ti prijatelj u samoći,
osjećaš li kako gubiš nadu
da će sumorno proljeće ikad proći

I sve što ti ostaje je
da osjetiš želju
za cvjetom nekog drugog svijeta
osjetiš toplinu dalekih planeta
osjetiš treptaj u oku
kad vidiš preletjelu pticu..

Tad jedino srce zatreperi čežnjom
i progovori glasom ljubavi tvoje.

Biha M.M.

PREDUGO ŠUTIM O RUŽNIM STVARIMA

Predugo šutim o ružnim stvarima
ostajem odana strpljenju da bih postala odvažnija
A sve dublje tonem u šutnju,živaca mi ponestaje
i smješkam se čela orošena znojem
Apsurd je da istinu prekrivam
ljubaznim dijalogom
koji drugu stranu ravnodušnu ostavlja
Blefiram očima i licem,
pravim se nevješta da ne vidim podsmijeh
Nije mi mnogo stalo
pristajem na razmjenu podlosti
epskih razmjera
bez obzira na ishod
pružam priliku da pokušaju
pregazit me monologom
Ja sam ja,
oči širom držim otvorene
i uzvišen pogled na svetinji nasleđa
hrani me snagom
kad u noći nesanice
koračam tragovima onih
gdje je pustoš ostala
i ostavila miris gorčine i bola
i ne pronađenih kostura
po rodnim poljima
gdje još odjekuju krici vukova
žednih mirisa zauvjek opustjelih ulica,
gdje samo starci još sanjaju kako im dolaze sinove i kćeri
rasute negdje
gdje je valjda precizno i tačno određeno vrijeme,
čast i poštenje...i oprost možda

a znakovi i staze djetinjstva
ostaju daleko od ničega
kao i pravda koja spava dubokim snom
dok vuci krvavih zubi arlauču,gazeći preko leševa
kunući se i nebom i zemljom
u ispravan svoj put....

OSTAO SI SAMO TI

Ostale su samo riječi.
I mrtva slova u tamnici snova
A rekla sam ti
čovjek voli samo jednom,
sa potpunom čežnjom
kao što se i samo jednom rađa

Rekla sam ti
da čovjek živi samo dok voli
pa makar bio i kamen goli
zaglavljen u vremenu
gdje vjetrovi šibaju
ostavljen na granici iščekivanja
ljubljenog...

Rekla sam ti mnogo toga,
da bih se umilila tebi
što sam mogla prešutjeti
u sklopljenim rukama ostaviti
za neka bolja vremena,
a prešutih mnoge riječi
što sam trebala reći
ispuniti prazninu srca...

i sad u ovoj golotinji duše
ostaješ samo ti
tako dalek i nestvaran
uramljena slika sjećanja,
žudnja na granici čekanja
gdje mi te ni snovi
ne daju dohvatiti...

Biha M.M.

POKUŠAJ

Pokušavam spojiti svoje ja
u ovoj zbrci i metežu
kao da sam upala u utrobu vremena
punu nemira
a ni jednom nemiru
ne znam imena..

Pokušavam riječima
preskočiti ponore što ljude razdvaja
al vremena su sumorna i lica ljudi umorna
uplašena i od vlastitih sijena...

Batrgam se ko mahnita
u traženju odgovora
je li prošlost il budućnost obmana
il ja hodam po ivici ponora
tražeći u ljudima
bešumni mir i dašak spokoja
da proljeće bude svaki dan
i da ljubav bude božiji dar
svim ljudima dostupna...

Ja više ne vidim smisla
ponestaje mi boje i zvuka
i da pišem umorila se ruka
jer i krcate smislom riječi
zgusnule se u obliku neskladnosti,
u obliku ne prihvaćenosti
u glavama mnogih izgubljenih
pod teretom i besmislom života
u kojem čovjek
budan nije i hiljadu tajni
krije
bojeći se i vlastitog ja
da ga ne oda.
 

Biha M.M.

PROBUĐENO JUTRO

Osjećam otkucaje sreće u ovom danu
kad je gle čuda;
sunce probudilo jutro,
sunce što sjenke sreće provlači kroz mene
i vraća mi dane bezbrižnosti i nevinosti.

Misli su moje bez početka i kraja
osjećam kako se ponovo bude želje
tog nestvarnog svijeta,svijeta
u kojem list može probuditi vijetar,
 talasi probuditi rijeku,
a ti osjećaš tišinu kako te miluje
poput ruke dragog..

I sjećam se naših noći,naših malih nada
koje su nam se činile velike kao svemir
a sada te male nade pretvaram
u jednu veliku želju,
uspavljujem nemir.

Ja sanjam tu želju svaku noć.

Zato svaki ovaj redak znači
kao da sam kraj tebe,
da te njime dotičem.
Jer sve što sad imam,
imam da te volim
ruke koje tvoje traže,
glas bez glasa što te zove.
Ja te tako želim ovog jutra
i znam nekim čudom ovo jutro
ja ću probuditi te.

Sunce je u meni probudilo jutro
a ja ću probuditi dalekog tebe.
Osmijeh na mom licu
sakrio je pticu koja briše strahove
i svakog časa tebi će da poleti
da ti kaže;ja još uvijek volim samo tebe.