SJETA (Nauči me opet da volim)

Sjeta...
vrijeme sjećanja
djetinjih sanja,
traženje sjenki na pređenim mostovima
slušanje unutarnjih glasova
u sivome svjetlu pospanosti...

Svaki dan me sijenke sustižu...

Je li to starim
ili glas današnjice slušam
ili samo od sutrašnjice bježim...

zato
ako me trebaš
nauči me da zavolim
sjene koje me bude kao prije
možda opet poželim
neku da ostvarim...

pusti me
da kao nikad
osjetim tvoju ljubav
pusti me
da kao ptica selica
svijem gnijezdo na ramenu tvom...

dok spavam,
raspi me po svome srcu
i ne daj
da te zavaram
lažnim osmjehom sreće
zapali vatru i drži snove otvorenim...

za svaki slučaj
da suha hladnoća ne zasipa dane...

ne plaši se
neka sjećanja ne smiju opstati,
neke misli moraju se precrtati
sve dok ne nestanu...

ja moram živjeti
a ne samo preživjeti
zato mi trebaju tvoja leđa
da naslonim malo svoga bremena...

neće dugo trajati
odjeknut će od nekud divni poj
i nećeš moći razlikovati moju riječ od svoje
tišina moja bit će i tvoja
tako smo naučili,
zar ne...

Budi strpljiv
mršava je žetva zeleno ako žanješ
treba sunca svemu da sazrije,
vremenu se ne žuri
pa zašto bi tebi
sačekaj...

sve će doći na svoje
kad mu vrijeme dođe
samo budi uz mene
dok sjeta ne prođe...
©

Biha M.M.