U dane samoće
bez tebe sam osuđena
Tijelo gori
od robstva vlastitih misli
Moje ruke iz tmine besmisla
žele let prema tebi dušo
Voljela bih znati
gdje ptice svijaju gnijezda
gdje pronalaze mir,
žive li beskonačnost
leteći do nebeskih visina?
Ja sam poput njih
treperim slobodna
u oluji
visoko i pobjedonosno
čežnjom ispunjena
Ne plašim se vjetrova
dajući ljubav tebi dušo,
isprepletenu u srcu
kao grane drveća
Pružam ruke koje zagrljajem vežu
u svemu sam tebe uplela
u majsku ružu,
u kišno jutro
u pjesmu od uzdaha
u svemu si oko mene
a opet kao ptica sam slobodna
Ja znam da sanjam
ja svijet gledam
očima bistrim od sunčanog odsjaja,
ja sam sva od trenutka trajanja
Od dodira duše
dušo moja
dom sam ljubavi
i od ropstva i od slobode
sebi izatkala...
©
Biha M.M.
Nema komentara:
Objavi komentar