TRAŽEĆI SEBE

Svakog dana skupljam krhotine sebe
one što sam bila jučer
i ne znam dokle ću se još sakupljati
dokle kisnuti
nad kišom pitanja,traženja odgovora
u slijepim ulicama svoje duše
Tu sam ja,kao trag jednog postojanja
od nesigurnosti sakrivena
pod maskom samoodbrane
koju mi drugi navukoše
ispod slike realnosti
vječiti snivač velikih snova
koji ruku pod ruku
sa tugom i osmjehom
po užarenom kamenju ide...

Poželim i ja,
nesputanim putevima ići
bez pravca i cilja,
bez pitanja i bez odgovora
tek onako lunjati
ne pitajući se
dal' koraci ispravni su ili nisu
bez tereta koji u sebi nosim
vragolasto prevariti dan
i s radošću predati ga noći...

Ali nemiri,mali đavoli moji,
nemili sljedbenici mojih tragova
na sve strane misli pitanja šalju
ne dobijajući nikad pravog odgovora...

I ništa to nije,
tek pitanja svakog čovjeka
koji u ovom svijetu
put svoj traži...

Biha M.M.

SLOVO O SLOBODI

Mjesečina kupa ulice,
kao da hoće da pokori svijet...
iza zidina bezimenih lica
traži vrata,traži lica
koja stišću šake
u polutamnim sobama
svoje nemoći
da riječ
sloboda
bez griže savjesti
pretvori u vjeru nade..

Dugo je,već dugo
sloboda
zaspala u tišini mraka
previše je blata na rukama onih
koji su je slavili
koristeći prošlost
poput otirača...

Moja riječ
protiv tvoje,
tvoja riječ
protiv moje
sjedaju na srca poput kamena...

Da li znamo,
da li uopšte znamo
koliko boli
kad nekome oduzmeš pravo
da sanja budućnost sretnu,
stvarajući svoje bolje sutra...

Ne znamo,
sve što znamo
je....
moja riječ protiv tvoje,
tvoja riječ protiv moje
gurajući slobodu
sve dublje na vratima pakla...Biha M.M.

BOL

Ako vrisnem bol,
hoće li u masi gluhih neko krik prepoznati...

Dok čekam odgovor
voda sam hladna,
drhat nemoćni,
izgubljena u viru
srušenih ideala,
bezimena u tragu
one sebe od jučer i one od sutra...

Odnekud se čuje šapat
rekla bih,
tišina se čuje...
hoće,hoće braća i sestre po boli...

Biha M.M

DOĐI...

Dođi...
sakupi misli tu i tamo razasute
rasprši ih po meni
i pokušaj napisati nešto za mene...
izgovori bol u njedrima sapetu
i rodi dušu poete,
rodi pjesmu
poput plesa,
poput muzike....

ja sam srce,
jedno toplo srce
a ti
kamen hladni
pa ipak
želim u tebi da se udomim

treba mi dubina tvojih
dalekih želja
da razgrnem mrak
toplinom srca što dragošću za tebe gori

i uzalud se braniš,
zavolit ćeš me jedne kišne jeseni
radoznalo...
samo da vidiš kako jedno malo,toplo srce voli

zavolit ćeš me
na obali svih svojih zaboravljenih htjenja
zavolit ćeš me tamo
gdje tuga
srce napravi ti od kamena
jer...
ja sam toplo srce,
ti dubina okeana
i kad bure prođu
probudit ću strast
ja sam ta koja izgara,
ja sam ta koja volim
ja sam ta koja se ne bojim
da razrgrćem talase
oko tvojih stjenovitih obala

ne treba ti ništa,
samo moje oči, moje ruke,
srce će biti pjesma,
srce će razbiti tišinu
srce će biti glas razuma
jer tvoje će srce zavoljeti
ovo moje srce djeteta...

Biha M.M.

DODIR DUŠE

U dane samoće
bez tebe sam osuđena
Tijelo gori
od robstva vlastitih misli
Moje ruke iz tmine besmisla
žele let prema tebi dušo
Voljela bih znati
gdje ptice svijaju gnijezda
gdje pronalaze mir,
žive li beskonačnost
leteći do nebeskih visina?
Ja sam poput njih
treperim slobodna
u oluji
visoko i pobjedonosno
čežnjom ispunjena
Ne plašim se vjetrova
dajući ljubav tebi dušo,
isprepletenu u srcu
kao grane drveća
Pružam ruke koje zagrljajem vežu
u svemu sam tebe uplela
u majsku ružu,
u kišno jutro
u pjesmu od uzdaha
u svemu si oko mene
a opet kao ptica sam slobodna
Ja znam da sanjam
ja svijet gledam
očima bistrim od sunčanog odsjaja,
ja sam sva od trenutka trajanja
Od dodira duše
dušo moja
dom sam ljubavi
i od ropstva i od slobode
sebi izatkala...
©

Biha M.M.

SJETA (Nauči me opet da volim)

Sjeta...
vrijeme sjećanja
djetinjih sanja,
traženje sjenki na pređenim mostovima
slušanje unutarnjih glasova
u sivome svjetlu pospanosti...

Svaki dan me sijenke sustižu...

Je li to starim
ili glas današnjice slušam
ili samo od sutrašnjice bježim...

zato
ako me trebaš
nauči me da zavolim
sjene koje me bude kao prije
možda opet poželim
neku da ostvarim...

pusti me
da kao nikad
osjetim tvoju ljubav
pusti me
da kao ptica selica
svijem gnijezdo na ramenu tvom...

dok spavam,
raspi me po svome srcu
i ne daj
da te zavaram
lažnim osmjehom sreće
zapali vatru i drži snove otvorenim...

za svaki slučaj
da suha hladnoća ne zasipa dane...

ne plaši se
neka sjećanja ne smiju opstati,
neke misli moraju se precrtati
sve dok ne nestanu...

ja moram živjeti
a ne samo preživjeti
zato mi trebaju tvoja leđa
da naslonim malo svoga bremena...

neće dugo trajati
odjeknut će od nekud divni poj
i nećeš moći razlikovati moju riječ od svoje
tišina moja bit će i tvoja
tako smo naučili,
zar ne...

Budi strpljiv
mršava je žetva zeleno ako žanješ
treba sunca svemu da sazrije,
vremenu se ne žuri
pa zašto bi tebi
sačekaj...

sve će doći na svoje
kad mu vrijeme dođe
samo budi uz mene
dok sjeta ne prođe...
©

Biha M.M.

ŽENA

Može li se pretočiti u stih,
u njega stati nešta tako moćno
kao što je žena,
može li se stihom reći
čime smo sve opijene,zanesene,
gažene i ponižene ,
do vječnosti voljene
i kao kraljice na prestolju nošene...
Može li se stihom opisati riječ
što kroz vjekove se prolama,
lomi,voli,osvaja ..
...žena...
Sve ono što smo stvorile
u svojoj nutrini
drevni je mozaik
nikad ne opjevane,
nikad ne dokučene tajne...
...žena...
Ponekad divlje,neprilagođene,
anđeli presvučeni u lica đavola,
đavoli u lica anđela,
gejziri koji kuljaju,
vulkani u erupciji..
divlje lavice
kad ognjište branit treba
nježne srne koje vole
moćno i jako
čija ljubav diže do neba.
Glas nas provlači kroz vrijeme,
i živi žena za sva vremena,
ljubavlju ušivena,
da rađa i prkosi
i plod svoj rasprši.
O ženo,
ljubav u srcima rađaj
u zbrci i metežu,
u miru i spokoju,
ostaj vječno utkana u drevni mozaik..
Ostaj uzdanica,
vrag i svetica svakom svojom gestom...
Prijeteću oluju pogledaj u oči,
upaljene oči,
i prkosi,
rukama dotiči lica,
ljubi najviše što možeš,
pomiluj svom svojom strasti
i
liječi
sa izvora svoga vrela,
dok je svijeta,
I voli što si ŽENA...
© Biha M.M.