TIŠINA

Moja tišina
obojena tvojom tišinom
preglasno odjekuje u mojim odajama čekanja
Vrijeme..
ubica svega rečenog,
čuvar onog nerečenog
batrga se i krevelji u krevetu bez snova
A ja,
izmišnjam i tražim hiljade
opravdanja i izgovora
zatežući strune duše
do krkljanja
ne razumjevajući više
ni tebe ni sebe.
Gdje je kraj,
gdje zaustaviti bezumlje izgovorenih riječi
kojih se tačno i ne sjećam
tek poneka kroz maglu svijesti proleti
a stvoriše tišinu...
Kad bismo mogli
na kojoj se riječi zaustaviti
i vratiti na početak..
Možda bi riječi drugačije zvučale
da smo zastali,
tražili tačku,
izgovarali nemušte znakove
po kojima bi se prepoznali.
Možda poslije njih mogli bi
izgovarati nedorečeno,
i tišina bi smiješno zvučala
ostavljajući drugačiji trag....
-copyright- "©" 
Biha M.M.