RASUTA JESEN

1.
Došao si niotkud,
i možda tamo rađaju se ljudi
jednako krhki i blagi kada bijesni more,
a opet jednako grubi i jaki kad talasaju otkosi pšenice
i rumene sviću zore.
Ti ne znaš da ova jesen u mojoj kosi jednako svjetli i kada si hrabar i kada se bojiš.
Oprosti za smijeh,dok na kapcima tvojim otiču ranjene ptice.
Znaš i sam da klovnovi najtužnije plaču na kraju priče.
Oprosti za tišinu,između nježnosti i ljutnje stisne se riječ
uplašena kao srna,zgrči se,svakog trena spremna na bijeg.
Pa znaš i sam već;riječ je i oštrica i lijek.

2.
Opet je jesen rasula svoje ,,tetovirane" boje,
U mojim venama leptiri sanjaju let
Dok skrivam nemire svoje
ždralovi pjesmu odnose jugu
i bude nadu da očima tvojim vidjeti će svijet.

Iz svake tuge izađeš mrvicu luđi.
Možda baš večeras ispod ulične svjetiljke
pijanog svirca dovedu cigani skitnice
i zapjevaju onu moju-ti znaš koju.

Oprosti što kapljice rose kvase sjećanja,
istina koja boli baš tu ispod rebara
rasula je opet u srce pjesmu
od koje postaješ nježno ranjiv
i budiš neka nova luda nadanja,

3.
Ti mi nikada nisi napisao pjesmu,
a pjesmom si me disao.

4.
Pjesmom si me disao
i kosu mirisao
u ona jutra kad najljepše tajne ostave smiješak na krajevima usana.

5.
I opet je jesen
i opet su kiše
i trag tvojih čizama
Lišće i vjetar
nosi čipku sjaja od jesenjeg zraka.

6.
Znaš li još put
gdje se sijenke igraju?

7.
Mi rođeni s grijehom vezujemo se vječno.
U mojim očima namjera šuti.
U grudima gdje caruje šapat zvuk tišine umire u slutnji.
Pusti riječi.
Moje ime nećeš glasno reći,
jer kad jednom odem iz rime bit ću ona što zaborav liječi.

8.
Jesen je opet rasula boje
i jedna zvijezda pala sa neba
kad me jednom sjećanja odnesu
i utihnu zvuci umornoga svirca
rastočit ću vrijeme u kapljice sjete
Ti jeseni tako bliska mi i daleka.

CEDAR

Sjeverno od Bejruta
Arheolozi si iskopali Libanonski cedar
Noa ga je palio u slavu Bogova
Kasnije su ljudi digli ruke u zrak 
I rekli Bog je jedan
A onda su otišli na sve četiri strane svijeta
I u Tvoje ime maloj djeci porili crijeva
Na svim stranama svijeta
Djeca nose sunce u očima
Mirišu na mlijeko majki
Dok ih nose u stomacima
Plaši me
Nad njima ljudski orlovi stalno kruže
Ne vjerujem im više ništa
Bože,ako ne spasiš djecu
Noa je zalud gradio barku

Prepoznavanje (Ivani )

Tihi šapat koraka i glasni šum proljetnog cvijeta
bude snove protkane željom.
Smješak tvojih bademastih očiju ponire u dubinu srca i zrači ljepotom.
Na zemlji bez mira igraju naše ludosti.
Znam ih po smijehu kada se razliježe ponad stare kuće
beharli trešnje pune bujnosti u prostoru prepoznavanja i bliskosti tebe i mene.

Pogledaj polje -porod naš kiti bijelog jednoroga vijencem od tratinčica, pjevanjem rastjeruju plač.
Otvaraju se kao suncokreti prilikom rastapanja žara sunca,a suton preplašenim koracima bira sebi jezičak zemlje nošen unutarnjim nemirima.
Suze tvoje kad padaju niz obraze,mute sjajnost neba u izmaglici daljina spajaju se u široku brazdu.
Nemoj nikad plakati-svi poput tebe čine ljubav.
Nasmješi se,ne postoje zablude u noći mjesečine,
kad je dodiruju talasi noćne tišine.

U meni jeka bezbrižnosti miruje upijajući nježnost
i misli istkane čarobnom sjetom teku tajanstveno u moć prepoznavanja.

Ivana zatvori oči,ispruži ruke-uhvati moje dvorce u zraku i pusti snove neka teku poput vode.
Od svega što volimo napravimo buket darivanja.
Stara jela je budna,nebo je blisko i zvijezde su noćas tihe.
Jedan je smiješak poljubio bijeli oblak i dao se na daleke pute.

Ilumina oculos

Ernadu Musiću

Mraci su svijetli,a vjetrovi zvižde ulicama praznim
sve i odasvud koraci se kreću.
Jesmo li to mi,
sjenke što se iza očiju skrivaju,
čekajući što čekaju čekanje!?
Pogledaj nebo,mjesec je uzeo dizgine od crne noći
i vidi čuda mraci su svijetli.
Kad se opuste ruke hramovi ljubavi srca ispune
i mi smo svoji od maternice,vječne juče mudrost djetinju u svijet sa sobom ponijeli.

Na tačci uzdaha ruke se spetljaju od tuge i briga.
Voda iz oka gdje padne u krugu ostaje.
Jesam li to ja što ne umijem uhvatiti dah,kad nejasno grlo mi sapne!?
Šutim.
Sa težinom neka me bude:od zemlje sam prah,od vode kapljica što trešnju u avliji zalijevati po mracima svijetlim znam.
Od dobre i loše sreće mi smo glas koji pjeva
Mi smo protok vremena
Mi smo izvor svemira
Mi smo izvan zlobe
Sve dok su tu oči što sjaje.

Nazdravimo životu danas.
Sunce kad izađe na nebu,
I dalje sijati će za nas.

Sudbina je izbor,pravda i vrijednost.
I sve dok smo u svjetovima svojim
uvijek ćemo biti gore visoko i u praznini pustoj.

Biha M.M. 28 decembar 2017

Iza žice

Ne zasipaj me sitnim lažima
odavno su moja bosa stopala pregazila 
devet mora i devet gora 
na oba su mi ramena isplakana sva odstreljena pokoljenja.
U talogu vremena pokidala strahove tvojih zidina
i povezala u čvorove svaku tvoju bol,
pa sad ne znam je li boli više moja bol ili tvoja.
Ne govori mi o drugima
razlika između mene i njih je što znam da će moje riječi
ostati na smetljištu istorije,
nakazne i iskrzane prljavim jezicima,otupjele od užasa,
zanemjele od magle i kiša na nevinim licima,
gdje su srca malih duša kroz velike strepnje kucale iza žica.
Ne govori mi da ne vjerujem
pa makar smisao na lomači vremena spalila i rasula
po obali kojoj ću uvijek tajno i bešumno dolaziti,
kao hodočasnik koji sa sobom nosi strast i prgršt ljubavi,
a odnosi pogled tužni.
Ne govori da sam drugačija
zalutala u tvoj svijet poželjeh biti riječ,
sklupčati se među tvojim pjesmama,
ostaviti trag od smijeha na tvojim natmurenim vjeđama,
razbiti iluziju o kraju sna o vječnoj ljubavi,
i griješna sam evo što ti ono što spava kraj spoznaje neznanja dariva.
Evo me,
od igre snova i stvarnosti raznijele su me godine,
stojeći naspram čovjeka duše gole zlatnu pjesmu snujem 
i putujem,
putujem kroz olujnu noć u dolinu gdje samo šapat caruje.

Biha M.M. 02 septembar 2017

Crni opal

Bihi Medihi Mehanović 

Mraci su svijetli, a sve i odasvud u praznini pustoj se skriva. 
Uzdasi lete, čuvstva neka iza očiju samo sliku tvore, bez tona i boje.
Jesmo li to mi u košulji mliječnog snijega, ili sniježe noći u blijedom danu ovom?
To u smrti žive gledamo sebe !
Nijedna riječ poživljati neće svehlo, 
a moje šute, slijepu Prirodu obradovat' htijuć,
sasvim šute.
Mraci su svijetli, obuvaju čarape od briga i muka !
Neznano saznanje cjelovom može li biti ?
Jesu li dvojica - um i ego ?
Dodirujem se ja, zbilja, ovo je moja ruka što ruku mi poljubit' hoće, i oko moje što oko mi ljubi, taj sam ja - od one dvojice što jednoga nisu našli.
Nekoliko izlišnih tragova mrmori,
opet će trešnja u avliji da zri,
slušam - plod se rumenom ljubavlju kiti,
treba prisloniti ljestve, jer, mraci su svijetli, 
i sve je i odasvud tako puno u praznini pustoj.

Ernad Musić