RASUTA JESEN

1.
Došao si niotkud,
i možda tamo rađaju se ljudi
jednako krhki i blagi kada bijesni more,
a opet jednako grubi i jaki kad talasaju otkosi pšenice
i rumene sviću zore.
Ti ne znaš da ova jesen u mojoj kosi jednako svjetli i kada si hrabar i kada se bojiš.
Oprosti za smijeh,dok na kapcima tvojim otiču ranjene ptice.
Znaš i sam da klovnovi najtužnije plaču na kraju priče.
Oprosti za tišinu,između nježnosti i ljutnje stisne se riječ
uplašena kao srna,zgrči se,svakog trena spremna na bijeg.
Pa znaš i sam već;riječ je i oštrica i lijek.

2.
Opet je jesen rasula svoje ,,tetovirane" boje,
U mojim venama leptiri sanjaju let
Dok skrivam nemire svoje
ždralovi pjesmu odnose jugu
i bude nadu da očima tvojim vidjeti će svijet.

Iz svake tuge izađeš mrvicu luđi.
Možda baš večeras ispod ulične svjetiljke
pijanog svirca dovedu cigani skitnice
i zapjevaju onu moju-ti znaš koju.

Oprosti što kapljice rose kvase sjećanja,
istina koja boli baš tu ispod rebara
rasula je opet u srce pjesmu
od koje postaješ nježno ranjiv
i budiš neka nova luda nadanja,

3.
Ti mi nikada nisi napisao pjesmu,
a pjesmom si me disao.

4.
Pjesmom si me disao
i kosu mirisao
u ona jutra kad najljepše tajne ostave smiješak na krajevima usana.

5.
I opet je jesen
i opet su kiše
i trag tvojih čizama
Lišće i vjetar
nosi čipku sjaja od jesenjeg zraka.

6.
Znaš li još put
gdje se sijenke igraju?

7.
Mi rođeni s grijehom vezujemo se vječno.
U mojim očima namjera šuti.
U grudima gdje caruje šapat zvuk tišine umire u slutnji.
Pusti riječi.
Moje ime nećeš glasno reći,
jer kad jednom odem iz rime bit ću ona što zaborav liječi.

8.
Jesen je opet rasula boje
i jedna zvijezda pala sa neba
kad me jednom sjećanja odnesu
i utihnu zvuci umornoga svirca
rastočit ću vrijeme u kapljice sjete
Ti jeseni tako bliska mi i daleka.