Naše misli smo mi sami,u njima je sve ono što zaista jesmo.Onog trenutka kad nešto napišemo nO meni

četvrtak, 16. studenoga 2017.

Maku Dizdaru



Evo ležim ispod zemlje 
Sakriven od svih zemaljskih sanja
Bijah
Živjeh
Mrijeh
A tek ovdje spoznah samog sebe u svakolikoj braći
Na meni je 
Svijet trošni
Iznenađen nisam 
Riječ ne prosim
Riječ ostavljam da prkosim

Oni proklinju misli 
Ne ja 
Ne ti 
Tebi rekoh
Tajnu broja devet
Jedino žalim
Vidjeh i ne spoznah
Vječni uzdah 
Labud djevojke

I evo sad 
Srce sam gluho
Bez njegovog tata
Uz kamenog spavača
Uspavljuje me tišina bez sata.

Svaka muka je pala 
Nigdi me više nema
Odvojmo se bez žaljenja 
Začuđujući je svijet ispod kamena

Gore,ili dole
Svejedno je
Mračna praznina 
Ništa ne gubim

Sve se svodi i gubi 
Ljubav i cvjet koji miriše i ljubi
Rađanje koje se u nekom drugom budi
Budućnost odnosi 
I život hudi

Nijedan dan nije stvaran
Zajednička i jednaka nam je sudbina svjema
Kad nestane snova 
Život se nastavlja
Ovdje
Bez Bogova i čvorova
I ja evo spoznah sebe u svakolikoj braći

Ne mogu se okrenuti
Truneći kao stara olupina 
I ako nekad pronađeš usamljen kam'
U kojem je zaspao san
Niko neće znati da sam to ja sa izvora rastvoren
Zato zastani
Počuj i pamti
Kameni spavač priča
O modroj rijeci
Hiži u milama
Ljeljeni
Krinovima
I zapisu o jednom zapisu

al' to nije sve

Zapis o otkrivanju i Zapis o očima
Krajinom
Blago 

pronosi

Slovo o čovjeku.

Biha M.M. 17 oktobar 2017

Nema komentara:

Objavi komentar