Hvatam još malo sunca
u danima kad kiša caruje
um spava u sve hladnijoj svakodnevnici
između ironije i bezosjećajnosti
Jesen ko mozaik slaže boje kao nekad
vrijeme koje smo ostavili
pripada nam jednako
kao i ono što ispred nas stoji
Vjetar vremena povija grane
a ja kao skitnica bez lica
riječima sjetnim vraćam
prošle dane na početak rađanja
tebe u meni,mene u tebi
Jedno vrijeme nestaje
a kiše uspomene vraćaju
tvoj dah i duša mi nedostaju
u jesen kad lišće opada
Treba mi svijet za nas
u postelji jesenjeg beskraja
niz probuđene poljupce i dodire
Neka te moja duša dušom dodirne
i moje tijelo poput vala
tebe zapljusne
na rubu sna postojimo
ti i ja
Dok mi jesen obavija tijelo
niko mi ne može zabraniti
da kroz koprenu od kiše
okrenem lice suncu
Biha M.M.
Nema komentara:
Objavi komentar