Iznemoglo cvijeće ne miriše više u mjesecu punom kiše.
Kapi dobuju od okna,dolaze na valove, ljuljam se kao dijete umorno od igre, sve me više tišina opija dok dan polako nestaje. Polako klizi po koži noć, s prstima bez sjena i zvijezda, i drevnog odsjaja zlatnog mjeseca.
Bunovna al još uvijek prisutna zavirujem u duboke tamne dubine vremena, sve dok ne uronim u svijet bez granica i ograničenja plutajući u posjedu dimenzija.
Sve je mirno večeras ... čak i zrak zadržava dah.
Noć me opija noć u čijim rukama ostajem zarobljena u čudnom plesu misli i kiša...
Ponovan susret zaustavlja vrijeme i riječi stid i jeza prožima kožu od prstiju do usana pogled oči u oči i odjednom stida nestaje dobrovoljno počinje igra lovca i plijena... ... i možda, možda večeras zamjenimo uloge.
Ne znam da li je težak san ili strah kad komade duše otkidam Postoji bojaznost koja se ne primjeti jer je prolazna trepće u izgubljenosti dana i ne ostavlja trag Protjerana iz sebe,na margini razuma razbijam atome sna da dokažem sebi kako se ruše zidovi banalnosti. (Poput pijavice krv samoj sebi ispijam) Pitam se može li moje Ja koje oklijeva izmjeniti svijest i preći prag sadašnjosti hoće li iskra svjetlosti što je vidim i sjećanja na modra jutra dok bježeći u noć odvesti me smiraju duše Mogu li Ja,malo nemirno biće u trenu nepotkupljivom s otkrivenom istinom zakopanom duboko,duboko otkriti dugu preskačući ponore maštanja
Hoću li imati snage zapljusnuti,udariti,slomiti zaleđene bregove i ostati bez daha onog dana kada vrijeme na trenutak stane da odmori da predahne i sve moje nedaće budu lakše od leptirovih krila I reći sebi znam svoju cijenu...
Da to sam ja nježnost koja čašu preliva, ona koja izlaske sunca nosi u očima i dašak egzotičnih vjetrova Iza mojih trepavica magija se sakriva Da,ja sam ta ruka koja miluje,ja sam utjeha topao osjećaj doma svaka misao je moja trešnja svaka riječ čarolija moj ukus je ukus sunca i mjeseca ona koja neporažena ide stazom vjetra
Da to sam ja, čudotvorna u svojoj uzvišenosti i uniženosti.
Zaglavljen si u kutovima srca poput slatkoće i namjerno zaboravljam da te pustim. Zovem te tajnom koja se ne da naglas izgovoriti mirisom duše koja donosi sjaj u moje oči. Mirisom mudrosti razlio si se sav po meni pa ne mogu da te pustim Kada ti uzdah prevari noć bezbrižno snove obgrli željom i spavaj sa mojim imenom na usnama. Sa dlanova poklonit ću ti šarene leptire da se poigraju u tvojoj kosi i nacrtati sunce na grudima da ti sja ako te ikad tama uzme u zagrljaj Ma daj, nikud ne idi život je ovdje iza pozornice gdje unaprijed znaš šta ti želim reći gdje spavaju sve naše slabosti gdje jedino sav haos svijeta znamo u smisao pretvoriti.
Skupljam mrvice topline i kapljice sjete u vlažnom sjaju rumenkaste večeri Jesen je u meni zamaglila prozore a vani je mrak Koraci ljudske neminovnosti tupo odzvanjaju kroz noć dok pješčani sat prosijava protok vremena Kapi kiše kvase snove i cvijeće ostavljajući sjetan trag
Samo sam trun nepoznat vlati trave stablo uklopljenog krajolika
Jesen je u meni zvuk vremena za užitak i razumijevanje tišine mudra providnost kada listaš požutjele godine puneći pukotine preostalim tragovima snova
Jesen je meni i sve što mogu reći još ne zatvaram krug, želje u predvorju čekanja umorno odmahuju,požuruju me; Umorile se od čekanja više.
