Iza žice

Ne zasipaj me sitnim lažima
odavno su moja bosa stopala pregazila 
devet mora i devet gora 
na oba su mi ramena isplakana sva odstreljena pokoljenja.
U talogu vremena pokidala strahove tvojih zidina
i povezala u čvorove svaku tvoju bol,
pa sad ne znam je li boli više moja bol ili tvoja.
Ne govori mi o drugima
razlika između mene i njih je što znam da će moje riječi
ostati na smetljištu istorije,
nakazne i iskrzane prljavim jezicima,otupjele od užasa,
zanemjele od magle i kiša na nevinim licima,
gdje su srca malih duša kroz velike strepnje kucale iza žica.
Ne govori mi da ne vjerujem
pa makar smisao na lomači vremena spalila i rasula
po obali kojoj ću uvijek tajno i bešumno dolaziti,
kao hodočasnik koji sa sobom nosi strast i prgršt ljubavi,
a odnosi pogled tužni.
Ne govori da sam drugačija
zalutala u tvoj svijet poželjeh biti riječ,
sklupčati se među tvojim pjesmama,
ostaviti trag od smijeha na tvojim natmurenim vjeđama,
razbiti iluziju o kraju sna o vječnoj ljubavi,
i griješna sam evo što ti ono što spava kraj spoznaje neznanja dariva.
Evo me,
od igre snova i stvarnosti raznijele su me godine,
stojeći naspram čovjeka duše gole zlatnu pjesmu snujem 
i putujem,
putujem kroz olujnu noć u dolinu gdje samo šapat caruje.

Biha M.M. 02 septembar 2017

Crni opal

Bihi Medihi Mehanović 

Mraci su svijetli, a sve i odasvud u praznini pustoj se skriva. 
Uzdasi lete, čuvstva neka iza očiju samo sliku tvore, bez tona i boje.
Jesmo li to mi u košulji mliječnog snijega, ili sniježe noći u blijedom danu ovom?
To u smrti žive gledamo sebe !
Nijedna riječ poživljati neće svehlo, 
a moje šute, slijepu Prirodu obradovat' htijuć,
sasvim šute.
Mraci su svijetli, obuvaju čarape od briga i muka !
Neznano saznanje cjelovom može li biti ?
Jesu li dvojica - um i ego ?
Dodirujem se ja, zbilja, ovo je moja ruka što ruku mi poljubit' hoće, i oko moje što oko mi ljubi, taj sam ja - od one dvojice što jednoga nisu našli.
Nekoliko izlišnih tragova mrmori,
opet će trešnja u avliji da zri,
slušam - plod se rumenom ljubavlju kiti,
treba prisloniti ljestve, jer, mraci su svijetli, 
i sve je i odasvud tako puno u praznini pustoj.

Ernad Musić